ponedjeljak, 03.05.2010.
Putting The Damage On
Bila je to jedna od, činilo se, bezbrojnih kava. Jeftina i neloša, nepretenciozna i opuštena. Razgovor je bio ono nešto što se odvijalo između osmijeha i ta je nedjelja imala potencijala biti sasvim podnošljivom.
Ipak, bilo je samo pitanje vremena. Takve stvari poput prvomajske sparine vise u zraku i, premda nisu uvijek očekivane ni dobrodošle, one su jednostavno tu i s njima se morate, na ovaj ili onaj način, nositi. Njihalo im se to pitanje nad glavama poput kakve oštrice i jednom je moralo pasti, pa makar značilo dekaptiaciju. Glava je, valjda, ionako precijenjena, budući da se tako lako gubi.
- Što ti je to s rukom? Neka opeklina? – pitao je. Ulog je bio postavljen, rulet se zavrtio.
Pogledala je najprije u jednu, zatim u drugu stranu; bezbolnog izlaza nije bilo. Prvu je cipelu izula oklijevajući. – Ne radi se o tome – rekla je. Zatim je duboko udahnula i drugu odlučno šutnula daleko od sebe.
- To je mjesto s kojeg su mi uzeli dio kože, znaš, za nos. Na ovoj zadnoj operaciji – promumljala je skidajući majicu preko glave. Još ju je neko vrijeme zadržala na prsima.
- Valjda desetoj u nizu – odložila je majicu pored sebe.
- Aha. Ja sam mislio...
- Izvor je to većine mojih noćnih mora. – prekinula ga je. - U planu je bilo nešto sasvim drugo, mnogo manje i bezbolnije, a iz anestezije sam se probudila sa zamotanom nadlakticom - ustala je sa stolice, otkopčala suknju i gledala je kako klizi, niz noge, na tlo. Već je teško održavala kontakt očima, no išla je dalje. Nije mogla nazad. Nije htjela. Ulog je bio previsok i još je uvijek postojala šansa da će se kuglica zaustaviti baš tamo gdje je priželjkivala.
- Bilo je komplikacija, nije htjelo zacijeliti. A govno od liječnika se nije udostojilo ni pogledati me, ni pitati kako sam.
Zanimalo ju je o čemu razmišlja. Je li mu žao što je dirnuo u osinjak? Možda je poželio zaustaviti rulet i povući ulog. Je li ga obasula s previše informacija? Doduše, mislila je, za većinu ljudi ona jest previše informacija. Šutke je zapalio cigaretu pa je iznova sjela na stolicu i nastavila sa svojom predstavom.
- Svaka sam tri dana hodočastila na prokletu Šalatu. Bol je bila... strašna - nije znala kako drugačije, a bez patetike i samosažaljenja, opisati agoniju. A morao je znati; imala je tu smiješnu djetinjastu potrebu pokazati da nije ona, eto, od jučer. Ožiljak, jamac za sve njezine uloge, stajao je na njenoj ruci kao orden iz neke važne bitke. Iako još uvijek nije bila sigurna tko se našao na pobjedničkoj strani. On je kimao s razumijevanjem i mrzila ga je zbog pomisli da bi je mogao sažaljevati. Svukla je i potkošulju.
- Našla se i jedna inteligentna sestra – sklupčala se u, poput ježa bodljikavu, sarkastičnu kuglicu – koja mi je dala bocu fiziološke otopine i sterilne gaze i uputila me da si doma previjam ruku, kao, da ne dolazim u bolnicu. Taj dio je doista bio najgori.
Reagirao je očekivano, pomalo gorkim ali ohrabrujućim osmijehom. Ona je zatim, kao prava ljubiteljica autoironičnosti, u maniri gđe Robinson svukla čarape - prvo s jedne, zatim s druge noge. Sjedila je nasuprot njega i prkosila mu, ne svojom golotinjom, nego činjenicom da i on trenutno trpi posljedice izazova kojeg je postavio pred nju. Nadala se da mu je barem upola nelagodno kao njoj. Nadala se da su u tome zajedno, čekajući da hirovita kuglica posustane i smiri se na jednom jedinom polju, crvenom ili crnom. Srknula je kavu i odložila šalicu na stol.
- Znaš, donedavno sam još uvijek vjerovala da za sve to postoji sasvim realno, lucidno objašnjenje. Da ću ja biti ta koja će se prokletom Mengeleu ispričavati jer nisam uvidjela sasvim jednostavam i samorazumljiv razlog zbog kojeg ljeta volim manje nego prije – rugala se samoj sebi, drugo nije znala, nije mogla. Već je toliko puta ponovila istu priču, bilo na glas, bilo u svojoj glavi.
Jer, znala je da će povremeno nabasati na trenutke poput ovog, kad se rulet zavrti, kuglica pomahnita, i oštrica jednostavno – cap! – padne, a onda... tko živ, tko mrtav. Uvježbanim je potezom otkopčala grudnjak. Nećkala se neko vrijeme pogleda prikovanog na svoja koljena. Spustila je i taj komad tkanine na stolicu do sebe. Nije bilo pokušaja humora, vitlanja čipkom u zraku ni spektakla. Borili su se u njoj stid i olakšanje. On je mrmljao nešto kao da razumije, shvaća, ali nije znala što mu se doista mota po glavi. Osjećaj da drži konce u rukama pomogao joj je da se upusti u ovu avanturu, ali nemogućnost čitanja njegovih misli u joj tom je trenutku padala mnogo teže od činjenice da sjedi pred njim gotovo potpuno otkrivena. Napokon, sama se skinula, nije li? Uložila je gotovo sve što je imala, znajući da jednako lako može dobiti i izgubiti.
Za razliku od rečenica, postupke nije voljela ostavljati nedovršenima pa je dodala:
- I sad ne znam... što, kako, kamo, u kojem vremenu...? – slegnula je ramenima - Našima se više ne dam pod nož – pridigla se, spustila gaćice do gležnjeva i sjela golom stražnjicom na platnenu sjedalicu. Oštrica je bila spremna prekrojiti tu svibanjsku kavu i ona se sad potajno nadala da oba ishoda za nju znače dobitak. Na kojem se god polju kuglica smirila, iz ovoga će izvući, ako ne živu glavu, a ono barem pouku.
- Mhm, razumijem, studij i sve to – kimnuo je ozbiljno i zapalio novu cigaretu.
Pitala se razumije li doista. Dopustila si je ovaj mali striptiz pred njim, ne zbog egzibicionizma ni zato što se ponosila svojim ožiljcima, nego zato što se on činio kao netko koga smije pustiti blizu. Koliko blizu, tad još nije znala i nije joj bilo važno. Rekla je sve što je bilo za reći. Istresla je sve to pred njega, razbacano i neuredno poput hrpe odjeće. Ona je bila svjesno razgolićena ali nije znala je li on svjestan njezine golotinje i svog odabira. Približiti se? Odmaknuti? Ne može ostati na mjestu, izbačen je iz ravnoteže poput bijele kuglice, no umjesto njega ipak nije mogao odlučiti slučaj. Pitala se ima li to ikakvog smisla i je li on u stanju pronaći u tom neredu - red. Pitala se što je izgubila, a što dobila ovim otkrivanjem i zašto su neki razgovori nespretni i čudni, poput prvog seksa. Pitala se, i dalje, što on doista misli i vidi li uopće njezinu razotkrivenost. Čini se da će neka pitanja morati još sazrijeti prije nego padnu na tlo. Promijenili su temu i sve se vratilo na staro. Premda, znali su, ništa više nije isto. Ova je oštrica prozujala zrakom, kuglica se smirila na nekom nasumično odabranom polju. A je li se rizik isplatio, pokazat će tek vrijeme.
srijeda, 15.10.2008.
:)
let's do it right this time, boys... okay?
